1. Dobrodošli na Eydis - zajednicu fanova fantastike, sci-fi, igara i umjetnosti. Pridruži nam se!
    Sakrij obavijest
  2. Dobrodošli u novi dom Eydisa.

    Forum je prošao kroz premještanje i sada je na novom serveru i domeni. Ukoliko primjetite neke nedostatke, molili bismo vas da obavjestite administraciju u dotičnoj temi.

    Hvala na razumijevanju.
    Sakrij obavijest

Poezija

Rasprava u 'Knjižnica' pokrenuta od Nea, 22. Listopad 2006..

  1. lellaeh

    lellaeh kokolo

    Tin Ujević - Igračka vjetrova

    Pati bez suze, živi bez psovke
    i budi mirno nesretan.
    Tašte su suze, a jadikovke
    ublažit neće gorki san.

    Podaj se pijanom vjetru života
    pa nek se ovije bilo kud.
    Pusti ko listak neka se mota
    u ludi polet, vihor lud.

    Leti ko lišće što vihor ga vije,
    za let si, dušo, stvorena,
    za zemlju nije, za pokoj nije
    cvijet što nema korijena.



    Pablo Neruda - Neću da vide moju bol

    Putovat ću s vjetrovima,
    plakati s kišama,
    nestajati s maglom,
    odlaziti s oblacima,
    spavati na pustim poljima u
    naručju jesenjih oluja.
    I opet ću zatim odlaziti,
    bježati, bježati daleko
    na kraj svijeta,
    bježati od ljudi.
    Neću da vide moju bol i moje suze,
    neka misle da to padaju kiše i bjesne oluje!
     
  2. barbara

    barbara MIŠO KOVAČ

    Hafiz
    Žena

    Ruža nije lijepa, ako uz cvjetove njene
    nema umilnog lica drage, voljene žene.

    Bez opojna pića, bez dobra stara vina
    ni proljeće ne vrijedi ni njegova milina.

    I nebo ti je pusto, i sva bašća pusta
    ako nema poljupca s toplih rumenih usta.

    I na svijetu ti, brate, nema tužnije stvari
    nego gledati dragu kad se u licu žari,
    kad se u njoj tajno ljubavna vatra budi,
    a ne brati poljupce, ne milovati joj grudi.

    I ples vitkog čempresa i umilnost ruže,
    ako nema ljubavi, što mogu da ti pruže?

    I sva svjetlost uma, pa i mudrost sama,
    bez svjetlosti ljubavi nisu nego tama.

    Divna je ljepota pjesme, ruže, vina,
    no kad nema žene, sve je to praznina.



    Abu Nuvas
    Bila je lijepa one veceri

    Bila je lijepa one veceri. U smionoj je igri
    dopustila da joj skinem veo s ramena.

    Kad joj je noc ramena zaogrnula
    svojim pokrivalom, zagrlih je smionije.

    Ali izvila mi se iz ruku i prosaptala: "Sutra!"
    U svjetlu dana bila je jos ljepsa i sjetih se obecanja.

    Rekla mi je, nasmjesiv se: "Ja sam dijete Abdale
    kci covjeka sto je jahao na crvenom konju.*

    Tamne rijeci koje se u tami govore,
    gube izjutra svoj sjaj i ne vrijede danju."


    Mutanabi
    Dvostisi

    Svatko bi se istakao, rado stekao slavu,
    al darežljiv biva prosjak, junak gubi glavu.

    Ne jadaj se pred ljudima, tek užitak dat ćeš svima
    ko da srna ranjena se orlu tuži i gavranima.
     
  3. dorca vorbarra

    dorca vorbarra Kiss me

    Luis Cernuda


    KAD BI ČOVJEK

    Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,
    kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
    kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
    kad bi poput zidova što se ruše
    da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
    kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
    ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
    istinu samoga sebe,
    koje se ne zove slava, sreća ili ambicija,
    nego ljubav ili želja,
    ja bih konačno bio onaj, kako sam se zamišljao,
    onaj što svojim jezikom, svojim očima i rukama
    objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
    istinu svoje istinske ljubavi.

    Ne poznajem slobodu, osim slobode
    da budem zarobljen u nekome,
    čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
    zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
    za koga sam danju i noću ono što želi,
    a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
    kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
    slobodno, sa slobodom ljubavi,
    jedinom slobodom koja me ushićuje,
    jedinom slobodom za koju umirem.

    Ti opravdavaš moje postojanje,
    Da te ne poznam ne bih živio,
    da umirem neznajući te, ne bih umro, jer nisam živio.
     
  4. Psychaki

    Psychaki Gost

    nosim zbirku "Zaboravite nas" iz Feralove biblioteke , naokolo sa sobom po gradu u torbama i vrlo mi je drago zbog profesora koji je ukazao na Stojića
     
  5. Fin

    Fin Novi Član

    Teta mi je uvalila knjigu Enesa Kiševića, "i ništa te kao ne boli". Pročitao sam neke pjesme, i čovjek je super. Evo tri ću nabacit:

    ŠETAŠ LEŠ
    lažeš starež
    lažeš mladež
    lažeš bodež
    mesež
    grabež
    lažeš palež
    lažeš garež
    lažeš trulež
    smrdež
    jadež
    lažeš metež
    lažeš kalež

    šetaš leš
    šetaš leš
    šetaš leš

    uzalud
    zalud
    lud

    DRESURA:
    kuš
    kad ti kažem
    ne laj
    zaveži
    jezik za zube
    i ne reži
    lezi
    plazi
    skoči
    donesi
    ne grizi jezik
    zube ne kezi
    na
    kost
    na
    kost
    šeni
    šeni
    šapom me moli
    zube ne pjeni
    ne laj
    ne reži
    cvili lijepo
    drž kost
    daj kost
    vrti repom
    dobar
    dobar
    dobar si ti
    dobar kad kažem
    dobar kad kažem
    dobar kad kažem
    bijesni psu

    I NIŠTA TE KAO NE BOLI:
    dan je kao sunčan
    ti si kao veseo
    prolaziš kao ne vide te

    svima je kao lijepo
    svima je kao dobro
    svima je kao ludo

    i ti si kao sretan

    živi se kao u miru
    ptice su kao slobodne
    budućnost kao na dlanu

    savjest je kao čista
    i suncu je kao jasno
    o srce kao pjevaj

    svi kao brinu o svima
    svatko je prijatelj kao
    svima je kao stalo
    do tebe
    i do svijeta

    i dan kao sviće
    i ti se kao smiješiš
    i ništa te kao ne boli

    zadnja mi je ipak najdraža. savršena utjeha za neki "melankoničan" dan.
     
  6. Menocchio_Diogen

    Menocchio_Diogen Aktivan Član

    Opa ! Evo nam još malo Stojića, iz Pejakovićeve anotologije:

    Što je rekao Hektor kad se vratio

    Nad krajolicima, nad zelenim boricima
    uvijenim u maglu i dim, nad staklima
    što se lede od daha đavola
    Nad tankim nitima globulina, nad kapljicama što se grušaju
    nad papirima što ih raznosi vjetar

    Nad strujama što podmuklo tope zlato i čelik
    nad vjetrovima što huje pustim obalama
    uzaludno tražeći lepršave haljine i zvuk usne harmonike
    Nad mrkim aoristima, pougljenjenim imperfektima
    nad kolonama, nad kolonama bez kraja

    ponovno će proklijati nesretna ljudska sperma
    ponovno će svoje žezlo podići mrki bog
    Vodat ćemo unučad između ruševina, misleći da
    smo na plaži
    Bit ćemo mrtvi a mislit ćemo da živimo
     
  7. Wilhelm Schnotz

    Wilhelm Schnotz Novi Član

    THE DESTRUCTION OF SENNACHERIB - Lord Byron, first published in 1815

    The Assyrian came down like the wolf on the fold,
    And his cohorts were gleaming in purple and gold;
    And the sheen of their spears was like stars on the sea,
    When the blue wave rolls nightly on deep Galilee.

    Like the leaves of the forest when Summer is green,
    That host with their banners at sunset were seen:
    Like the leaves of the forest when Autumn hath blown,
    That host on the morrow lay withered and strown.

    For the Angel of Death spread his wings on the blast,
    And breathed in the face of the foe as he passed;
    And the eyes of the sleepers waxed deadly and chill,
    And their hearts but once heaved, and for ever grew still!

    And there lay the steed with his nostril all wide,
    But through it there rolled not the breath of his pride;
    And the foam of his gasping lay white on the turf,
    And cold as the spray of the rock-beating surf.

    And there lay the rider distorted and pale,
    With the dew on his brow, and the rust on his mail:
    And the tents were all silent, the banners alone,
    The lances unlifted, the trumpet unblown.

    And the widows of Ashur are loud in their wail,
    And the idols are broke in the temple of Baal;
    And the might of the Gentile, unsmote by the sword,
    Hath melted like snow in the glance of the Lord!
     
  8. dorca vorbarra

    dorca vorbarra Kiss me

    našao na jednom drugom forumu

    Moj božiću Svarožiću

    Moj božiću Svarožiću,
    ti pohodi naše dvore,
    naše dvore i obore.
    Moj božiću Svarožiću, lunaj le, lunaj le.

    Moj božiću Svarožiću.
    Zlatno Sunce , bijeli svijet!
    Moj božiću Svarožiću.
    Lunajlije, lunaj le!

    Pjesma zapisana 1952 godine u Cigleni. Kazivačica ističe da se ova pjesma
    pjevala u Cigleni još u vrijeme njezine bake. Nije se nikada pjevala u crkvi nego u kući na Badnjak. Značenje te pjesme ne zahtijeva posebnog komentara. Sve je tu jasno:
    Mladi Božić – Svarogov sin – Sunce rađa se ponovo nakon zimskog mrtvila i obasjava novim svjetlom svaki dio imanja. To je nova godina, Sunce opet dobija na snazi i dani postaju sve dužiji.
     
  9. Farewell

    Farewell Aktivan Član

    Biti san u vremenu

    Biti daleko od svih
    svjetova
    i slušati jeku slutnji
    što uvire u riječi.

    Biti vrijeme u snu.
    Biti san u vremenu.

    Tin Kolumbić
     
  10. Farewell

    Farewell Aktivan Član

    ZVIJEZDE U VISINI


    Ne ljubi manje koji mnogo cuti,
    on mnogo traži, i on mnogo sluti,
    i svoju ljubav (kao parce kruva
    za gladne zube) on brižljivo cuva
    za zvijezde u visini,
    za srca u daljini.

    Cutanje kaže: u tudem svijetu
    ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
    i o pitaru povrh trošne grede,
    i o ljepoti naše svijetle bijede,
    i u zar dana i u plavet noci
    snim: ja cu doci, ja cu doci.

    Tin Ujević
     
  11. barbara

    barbara MIŠO KOVAČ

    Vesna Parun
    Za sve su kriva djetinjstva naša


    Izrasli smo sami kao biljke.
    I sada smo postali istraživači
    zapuštenih predjela mašte
    nenavikli na poslušnost zlu.

    Iznikli smo pokraj drumova
    i s nama rastao je strah naš
    od divljih kopita koja će nas pregaziti
    i od kamena međašnih koji će razdvojiti
    našu mladost.

    Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
    Dva netaknuta oka. I srce
    u kojem se nije zaustavio jauk.

    Svijet je u nas ulazio neskladno
    i ranjavao naša čela
    zveketom svojih ubojitih istina
    i bukom zvijezda zakašnjelih.

    Starimo. A bajke idu uz nas
    kao stado za ognjem u daljini.
    I pjesme su nam takve kao i mi.
    Oteščale i tužne.



    Mati čovjekova

    Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.
    Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.
    I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,
    Vimenom da me je dojila zvijerka, bolje bi bilo nego žena.

    I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.
    Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.
    Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće.
    Procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

    Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu.
    Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašće.
    Ovako sama stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima,
    Gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati.
     
  12. Menocchio_Diogen

    Menocchio_Diogen Aktivan Član

    Portret večeri u profilu

    na moru večernje zvijezde gasnu sa željom smirenja
    raskošne boje klize rubom dogleda svijesti
    odnekud s drugih svjetova stižu radio-vijesti
    i koncert smirenih sfera

    po vodi plivaju oči bezbrojnih lešina
    niz obzorja teče krvava pjena dima
    plinu obrisi otoka u vodoravnim snima
    niz žalo slazi himera

    nebo je vitrina puna kristalnih varnica
    zemlja je groblje u crnoj rami čempresa
    po vrsima grana plešu prozirne prikaze
    a negdje duboko neshvatljiva
    svršava svemirska parnica

    na morskom dnu rađa se novo daleko ljudstvo
    milioni godina sluze u hvataljkama alga
    amebe se žderu
    igraju se ljudi

    svjetluca voda iskrama večernjih suza
    život ljepotom plače u ritmu smirenih sila

    nad rajem samotnih vila
    reflektor ratnog broda brižljivo klizi

    (Zdenko Štambuk)


    Komična je Evropa u očima automobila

    Palucaju dosade u mozgovima
    a sunce nervozno šeće
    baštama
    ocvalih jorgovana
    Noć je ganjala furije drumovima
    Moj se pogled ukočio u tvoje
    prelijepe oči
    - Zar su lijepe oči glupave -
    Oči automobila ispod viadukta
    koketiraju s mojim ukočenim
    pogledom
    Ko voli kisele bonbone
    Ja mu se smijem
    Kad ćemo otići u banku
    da podignemo pare
    pa da vam kupimo povezice
    djevojke
    za vaše ocvale jorgovane
    Rekao sam da ću se baciti u ponor
    A kad tamo
    odande mi vratiše u lice
    moj poklič
    za dubinama
    Ja sam kroz nesvijest
    otputovao
    na ručak
    Ne zna Evropa
    što znači najesti se
    žganaca s mlijekom

    (Kalman Ka Mesarić)
     
  13. Nea

    Nea curica

    Goodbye My Lover

    Did I disappoint you or let you down?
    Should I be feeling guilty or let the judges frown?
    'Cause I saw the end before we'd begun,
    Yes I saw you were blinded and I knew I had won.
    So I took what's mine by eternal right.
    Took your soul out into the night.
    It may be over but it won't stop there,
    I am here for you if you'd only care.
    You touched my heart you touched my soul.
    You changed my life and all my goals.
    And love is blind and that I knew when,
    My heart was blinded by you.
    I've kissed your lips and held your head.
    Shared your dreams and shared your bed.
    I know you well, I know your smell.
    I've been addicted to you.

    Goodbye my lover.
    Goodbye my friend.
    You have been the one.
    You have been the one for me.

    I am a dreamer but when I wake,
    You can't break my spirit - it's my dreams you take.
    And as you move on, remember me,
    Remember us and all we used to be
    I've seen you cry, I've seen you smile.
    I've watched you sleeping for a while.
    I'd be the father of your child.
    I'd spend a lifetime with you.
    I know your fears and you know mine.
    We've had our doubts but now we're fine,
    And I love you, I swear that's true.
    I cannot live without you.

    Goodbye my lover.
    Goodbye my friend.
    You have been the one.
    You have been the one for me.

    And I still hold your hand in mine.
    In mine when I'm asleep.
    And I will bear my soul in time,
    When I'm kneeling at your feet.
    Goodbye my lover.
    Goodbye my friend.
    You have been the one.
    You have been the one for me.
    I'm so hollow, baby, I'm so hollow.
    I'm so, I'm so, I'm so hollow.

    James Blunt

    :lol: :lol: :lol:
     
  14. Dreadventurouz

    Dreadventurouz Novi Član

    M. Krleža - Jeruzalemski dijalog

    - A tako? On je iz Nazareta?
    - Pa naravno: piljarica na uglu - to mu je rođena teta!
    - A ja sam čula da je on nezakonito dijete
    i da mu otac ulice mete.
    - Rođen je u štali, to je stalno;
    uopće: podrijetlo toga dečka je nejasno i kalno.
    S nekakvim starcem da mu se klati mati.
    Tko bi mogao, gospa, sve te skandale znati?
    - Pa dobro. Ima li on kakve škole?
    Je li svršio maturu?
    - Ali!
    Gospa se po svoj prilici šali!
    Kakvu božju maturu?
    Neki dan na cesti
    poljubio je jednu javnu curu!
    S dangubama pije; za njim idu
    sami bokci, slijepci i ribari,
    a sad je stao i djecu da nam kvari.
    Već su i prijave stale da protiv njega
    policiji stižu.
    Pazite dobro, gospa,
    taj će dečko svršiti na križu!
     
  15. dorca vorbarra

    dorca vorbarra Kiss me

    Ovaje više jesenja ali meni baš draga

    Fran Galović

    CRN - BEL

    Crn-bel… crn-bel…
    V trsu popeva,
    Grozdje dozreva…
    Crn-bel…

    Dok večer se zmrači,
    On pesmo zavlači,
    Drago, starinsko,
    Veselo vinsko:
    Crn-bel… crn-bel..

    Jesensko to pesmo
    Mi čuli vre jesmo
    Tri večeri tu…
    Crn-bel…

    I znamo, da leto
    Otišlo je, eto -
    Baš kakti vu snu…
    Crn-bel… crn-bel…
     
  16. Menocchio_Diogen

    Menocchio_Diogen Aktivan Član

    Evo jedne fantastične pjesme:

    Daphne Heard with Horror the Addresses of the God

    It was early summer. Already
    the conservatory was all steam and greenness.
    I would have known the stephanotis by
    its cut-throat sweetness anywhere.
    We drank tea. You were telling me
    a story you had heard as a child,
    about the wedding of a local girl,
    long ago, and a merchant from Argyll.

    I thought the garden looked so at ease.
    The roses were beginning on one side.
    The laurel hedge was nothing but itself,
    and all of it so free of any need
    for nymphs, goddesses, wounded presences—
    the fleet river-daughters who took root
    and can be seen in the woods in
    unmistakable shapes of weeping.

    You were still speaking. By the time
    I paid attention they were well married:
    The bridegroom had his bride on the ship.
    The sails were ready to be set. You said
    small craft went with her to the ship, and
    as it sailed out, well-wishers
    took in armfuls, handfuls, from the boats
    white roses and threw them on the water.

    We cleared up then, saying how
    the greenfly needed spraying, the azaleas
    were over; and you went inside. I
    stayed in the heat looking out at
    the garden in its last definition,
    freshening and stirring. A suggestion,
    behind it all, of darkness: in the shadow,
    beside the laurel hedge, its gesture.

    (Eavan Boland)
     
  17. babaroga

    babaroga Novi Član

    Evo meni naj naj draža pjesma, Misao svijeta S. S. Kranjčevića:

    MISAO SVIJETA

    In labore requies

    Ima vječna zvijezda zlatna - za oblacim negdje trepti,
    Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti.
    Srce samo zvijezdu sluti - ideja je vječna, sama,
    Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama.
    Niko ne zna, kad se rodi - možda pravo onog sata,
    Kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata.
    I od onda kroz eone: vjekovi su zvijezdu snili,
    I od onda kroz eone: oblaci su zvijezdu krili.
    U daleko, mutno doba, pod povorjem Himalaje,
    Tražile su zvijezdu onu plačne oči drevne raje.
    Na pustaram zvali smo ju i po prahu i po kalu,
    Polusveti kad su magi bacali nas u peć Balu.
    I veliki kad su kralji igrali se piramida,
    Što i danas gordo stoje - ko kad nešto krvca zida!
    I danas se dive ljudi, gledajući čuda ona,
    I debele knjige pišu o veličju Faraona!
    *
    Sveta bašto Getsemanska, sveta vodo od Kedrona,
    Recite mi, gdje je ona tajna zvijezda vasiona?
    Po vama su suze pale na iskrene dvije oči
    I sva bijeda čovječanstva u njima se posvjedoči.
    Popila ih crna zemlja, popilo ih žedno more,
    Ostala je pusta priča za dječinje razgovore!
    A vječna je suza bila - Njemu samo posuđena,
    Od vjekova ljudskih muka u oku mu sakrivena.
    Dizale se za njom ruke, one oči pune bola,
    Na podnožju Akropole, na proplanku kapitola,
    Posred dima barikada zvalo se je njeno ime,
    Tražio je staklen pogled ispod noža guillotine...
    .... Il su lažni ideali, ili laže ovo doba;
    Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba?
    Epilog
    .... Raslo čedo prenejako i u gladu i u sramu,
    Ostavila njega majka, ljudska pravda maćeha mu,
    Kad je išlo ulicama, niko njega nije gledo,
    Niko pito: da l' je sito neočešljano, suho čedo?
    A gospoda sva u zlatu, s odličjima na svom fraku,
    Ogradom su oblazila malo čedo na sokaku;
    Fine gospe stiskale su nosiće si nježne, male,
    Milmirisnom maramicom, kad bi čedo ugledale:
    Smrdilo im čedo uljem, smolom, bojom, jelovinom,
    Starim gvožđem i kožama i još nekom izmetinom...
    I sve tako... čedo raslo, te sad bilo - kako bilo:
    Jednog dana sve je gvožđe ovog svijeta pokupilo!
    I čekiće i lemeše i sjekire - takve trice,
    Nu što grijeh je, dragi Bože: i - topove i sabljice!
    U pô polja čedo sjelo pa ko vosak gvožđe mijesi,
    I sve raste... raste... raste... glava već mu pod nebesi'!
    Pa sa visa, što je viši, neg bi ikad onaj bio,
    I sve kad bi Faraune naglavice postavio
    I najvišem piramidu po svećenoj metno kosi -
    Prtili su drugi kamen, nek ga i on malo nosi -
    - Haj, s visoka toga visa, kud se samo sunce penje,
    Nasmija se čudni junak i sva zemlja porumenje.
    Takva rumen tek se vidi, kad se smiješi zora rana,
    Pa naviješta milim stidom osvit novog, ljepšeg dana
    Diže desnu junak dobar, preko neba noktom ma'nu,
    Oblačine s neba zdera ko hartiju tan-tananu.
    A oblaci to su bili crni, teški, ledni, gusti;
    Sa zemljice vjekovi ih isparili mučni, pusti!
    Pa su krili zvijezdu onu, što ju ljudsko srce sluti,
    A ljudske je nijesu oči nikad mogle dostignuti - - -
    Ukaza se preko neba ljudske patnje slika cijela,
    Svjetlost ju je na nebesa za dan suda prenijela!
    Planu zemlja, svemir planu u krvavom, žarkom krijesu,
    A sa slika, koda sumpor, vrele suze kapale su.
    Kapale su vrhu živih i vrh onih što su bili,
    Kroz vjekove što su ljudstvu kaplju po kap krvi pili.
    Proklete su onda glave okrenule zemlji lice
    Ne mogavši gledat neba: strašne knjige osvetnice!
    A vrh svijeta azur drhtnu tamjanovim lakim dimom
    Nad bratskijem čovječanstvom i nad zemljom-domovinom!
    Glas se začu sa nebesa: Amo k meni, pravde žedni,
    Amo k meni, uvrijeđeni, poniženi, gladni, bijedni!
    A obasjan srijed svijeta o alat se junak štápi,
    - Bogu hvala! muški zbori, briše s čela znojne kapi.
    Gledao je pun veselja gdje se zvijezda na njeg smije,
    Pa je protro zadovoljno žuljevite ruke dvije.
    I podiže čekić teški miškom tvrdom kao kamen.
    "Naprijed!" reče, a nebesa namignuše na to: Amen!
    Vienac, 1896
     
  18. Elvenstar

    Elvenstar missing

    Fairy-Land

    Dim vales- and shadowy floods-
    And cloudy-looking woods,
    Whose forms we can't discover
    For the tears that drip all over!
    Huge moons there wax and wane-
    Again- again- again-
    Every moment of the night-
    Forever changing places-
    And they put out the star-light
    With the breath from their pale faces.
    About twelve by the moon-dial,
    One more filmy than the rest
    (A kind which, upon trial,
    They have found to be the best)
    Comes down- still down- and down,
    With its centre on the crown
    Of a mountain's eminence,
    While its wide circumference
    In easy drapery falls
    Over hamlets, over halls,
    Wherever they may be-
    O'er the strange woods- o'er the sea-
    Over spirits on the wing-
    Over every drowsy thing-
    And buries them up quite
    In a labyrinth of light-
    And then, how deep!- O, deep!
    Is the passion of their sleep.
    In the morning they arise,
    And their moony covering
    Is soaring in the skies,
    With the tempests as they toss,
    Like- almost anything-
    Or a yellow Albatross.
    They use that moon no more
    For the same end as before-
    Videlicet, a tent-
    Which I think extravagant:
    Its atomies, however,
    Into a shower dissever,
    Of which those butterflies
    Of Earth, who seek the skies,
    And so come down again,
    (Never-contented things!)
    Have brought a specimen
    Upon their quivering wings.

    Poem by Edgar Allen Poe (1829)
     
  19. Alis Wronsky

    Alis Wronsky Kič-magičar, Lažni prorok, Čuvar Oltara tajni

    S. S. Kranjčević;

    Prolaznost

    Dođi amo-slobodno me nosi,
    Svejedno mi, i kad bi me takla,
    Ledenom usnom, pogledom od stakla,
    Što nam život ko travu kosi,
    Svejedno mi- ne branim ti hira,
    Nisam piso zakonike svemira.

    Dođi amo-zlatila mi ime,
    I med prve pisala me makar,
    Sve u ploče, u mramor i bakar,
    Najvječnije među besmrtnime;
    Svejedno mi-ne burka mi čuvstva,
    Nisam piso zakonike društva!

    Dođi amo- s prijestolja me sruši,
    I u crne tamnice obori;
    Nek svjetina porugom me mori,
    S prostačkijem šakama nek guši,
    Svejedno mi- ne poželjeh kruna,
    A od tebe ištem računa.

    Dođi amo-žile mi raspali,
    Vatrom pakla krv mi otruj vrelu,
    I od muka na teškom raspelu,
    Ludačku mi stezulju navali,
    Svejedno mi-i gdje strah me nije,
    Pružit ću ti ruke obadvije!

    Na bojišta i razbojišta
    Po svijetu me krvavom odvuci,
    Poći ću ti nehajno o ruci,
    Gledat ću te, neću reći ništa,
    Ako katkad nijema suza kane,
    To su tuđe zapekle me rane.

    Dođi amo-mjesta mi pokaži,
    Gdje sam nekad gorke plako suze,
    Što ih svijet pojeftino uze,
    Ogolivši idealne laži,
    Reći ću ti; trica bila mala,
    Svaka suza te je tamo pala!

    Dođi amo-uz gromove reci,
    Da priznadem veličinu tvoju,
    Prkosno ću glavu dizat svoju,
    U polomnoj tvrd ću stajat jeci,
    I gledat ću u nebesna vrata,
    Sedam nijemih, tvrdijeh pečata!

    Zašto? Zato jer nisam od svijeta,
    S kojim sudi nijemo tvoje lice,
    Zvijezde su mi braća i sestrice,
    Duh mi lagan za granicu lijeta,
    Ne znam groba, ko što nisam znao,
    Ni kolijevke kad sam u nju pao.

    Ja ću naprijed-bez suza i smijeha,
    Ja ću kući, gdje su ideali,
    Igrat ću se s anđelčići,
    Grešan u kost s pjesničkijeh grijeha,
    Pa ću tako jednog mrijeti dana,
    Pred vratima grada začarana.

    Onda nakon duga vijeka,
    Lubanja mi izbaci se suha,
    U prilici eternoga duha,
    Ja ću lagan stati pred tebe,
    Zajednički kratit ćemo vrijeme,
    Gladeć kosti, očnice i tjeme…
    Ne spominji samo onda ništa,
    Zajednički nać ćemo joj groba,
    Usporedo mučat ćemo oba,
    Kraj njezinog vječnog pokojišta…

    Možda onda preda te ću stati,
    Pa zaplakat-il' se nasmijati!


    W. B. Yeats;

    Stolen Child(još bolje kada pjeva Lorena McKennit)

    WHERE dips the rocky highland
    Of Sleuth Wood in the lake,
    There lies a leafy island
    Where flapping herons wake
    The drowsy water rats;
    There we've hid our faery vats,
    Full of berrys
    And of reddest stolen cherries.
    Come away, O human child!
    To the waters and the wild
    With a faery, hand in hand,
    For the world's more full of weeping than you can understand.

    Where the wave of moonlight glosses
    The dim gray sands with light,
    Far off by furthest Rosses
    We foot it all the night,
    Weaving olden dances
    Mingling hands and mingling glances
    Till the moon has taken flight;
    To and fro we leap
    And chase the frothy bubbles,
    While the world is full of troubles
    And anxious in its sleep.
    Come away, O human child!
    To the waters and the wild
    With a faery, hand in hand,
    For the world's more full of weeping than you can understand.

    Where the wandering water gushes
    From the hills above Glen-Car,
    In pools among the rushes
    That scarce could bathe a star,
    We seek for slumbering trout
    And whispering in their ears
    Give them unquiet dreams;
    Leaning softly out
    From ferns that drop their tears
    Over the young streams.
    Come away, O human child!
    To the waters and the wild
    With a faery, hand in hand,
    For the world's more full of weeping than you can understand.

    Away with us he's going,
    The solemn-eyed:
    He'll hear no more the lowing
    Of the calves on the warm hillside
    Or the kettle on the hob
    Sing peace into his breast,
    Or see the brown mice bob
    Round and round the oatmeal chest.
    For he comes, the human child,
    To the waters and the wild
    With a faery, hand in hand,
    For the world's more full of weeping than he can understand.

    Emily Bronte

    I am the only being whose doom
    No tongue would ask no eye would mourn
    I never caused a thought of gloom
    A smile of joy since I was born

    In secret pleasure - secret tears
    This changeful life has slipped away
    As friendless after eighteen years
    As lone as on my natal day

    There have been times I cannot hide
    There have been times when this was drear
    When my sad soul forgot its pride
    And longed for one to love me here

    But those were in the early glow
    Of feelings since subdued by care
    And they have died so long ago
    I hardly now believe they were

    First melted off the hope of youth
    Then Fancy's rainbow fast withdrew
    And then experience told me truth
    In mortal bosoms never grew

    'Twas grief enough to think mankind
    All hollow servile insincere -
    But worse to trust to my own mind
    And find the same corruption there!
     
  20. dorca vorbarra

    dorca vorbarra Kiss me

    Podsjetih se danas nečeg iz davne mladosti...

    Branko Miljković

    Uzalud je budim

    Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
    zbog neba razapetog između prstiju
    budim je zbog reči koje peku grlo
    volim je ušima
    treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
    budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovde
    zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
    zbog anonimnih reči trgova budim je zbog manufakturnih pejzaža
    javnih parkova
    budim je zbog ove naše planete koja će možda
    biti mina u raskrvavljenom nebu
    zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između
    dve bitke
    kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
    nego aerodrom
    moja ljubav puna drugih je deo zore
    budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog
    drugih
    budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati
    pticu zauvek sletelu
    sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me
    nema
    ta žena sa rukama deteta koju volim
    to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
    uzalud uzalud uzalud
    uzalud je budim
    jer će se probuditi drukčija i nova
    uzalud je budim
    jer njena usta neće moći da joj kažu
    uzalud je budim
    ti znaš da voda protiče ali ne kaže ništa
    uzalud je budim
    treba obećati izgubljenom imenu nečije lice
    u pesku.
     

Podijelite ovu stranicu