1. Dobrodošli na Eydis - zajednicu fanova fantastike, sci-fi, igara i umjetnosti. Pridruži nam se!
    Sakrij obavijest
  2. Dobrodošli u novi dom Eydisa.

    Forum je prošao kroz premještanje i sada je na novom serveru i domeni. Ukoliko primjetite neke nedostatke, molili bismo vas da obavjestite administraciju u dotičnoj temi.

    Hvala na razumijevanju.
    Sakrij obavijest

Intervju: Mihaela Marija Perković

Aka // 24. Svibanj 2015. u 12:09
  1. Aka

    Aka Baby steps

    Mihaela Marija Perković je novinarka, prevoditeljica, urednica i spisateljica, glavna PR osoba SFere, predsjednica žirija za hrvatsku žanrovsku nagradu SFERA i kraljica SF fandoma. Njena priznanja su brojna, a zasad ćemo navesti samo da je dobitnica nagrade ESFS (European Science Fiction Society) 2014. godine za najbolju promotoricu SFa i njegovog fandoma. S obzirom da je tako svestrana osoba puna znanja o tome što se događa u svijetu SF fandoma i književnosti u Hrvatskoj a i svijetu, odlučili smo je uhvatiti na ovogodišnjem SFeraKonu i postaviti joj par pitanja o njenom poslu kao promotorici, stavovima o konvencijama i o književnoj SF & Fantasy sferi u Hrvatskoj.

    Mihaela-Marija-Perkovic-1.jpg

    Jedna ste od ključnih osoba u svijetu fandoma SFa i Fantasya u našim prostorima već dugi niz godina. Kako je sve to krenulo? Kako ste počeli sa radom u SFeri? Također, što vas je privuklo žanru i fan zajednici?

    - Aktivirala sam se u tom pogledu oko 2003. godine, vidjevši oglas u FUTURI u kojoj je SFera tražila ljude za žiri za nagradu SFera. Nazvala sam tjedan i pol ranije i pojavila se u pizzeriji Pizzikato u Gundulićevoj, jer tad SFera nije imala svoje prostorije. Kad sam došla unutra tražila sam Darka Vrbana, da bi me nezainteresirano upitali "Kojeg Darka?" Pojma nisam imala, a tadašnji predsjednik žirija, Darko, nit se pojavio (imao je upalu zuba) ni me najavio. Nakon kratkog razgovora s nama, ta šaćica muškaraca jednostavno nas je ignorirala, bez poziva da sjednemo i pridružimo se. Osim komentara da bi "trebalo pričekati Tanju". Srećom, ja sam sa sobom bila povela prijateljicu pa smo obje ipak sjele. Uskoro se pojavila Tatjana Jambrišak, koja je ujedno bila i jedina osoba koja se predstavila. Sjela je na drugi kraj stola te nam stala objašnjavati kako funkcionira SFerino žiriranje i što se od nas očekuje. Pri tom je stalno morala jednog čovjeka upozoravati da ako on biva oslonjen na lakat na stol, potpuno okrenut ležima prema Petri Bulić i meni (dok priča s nekim drugim za istim stolom!) ona ne vidi nas i mi ne vidimo nju, te nam je komunikacija otežana. Na kraju, kad smo i nakon objašnjena i dalje bile spremne žirirati, zamolila nas je Tanja da joj ostavimo svoje podatke. Napisale smo ih na papirić koji je putovao preko svih ruku do nje – i svi su ga bez imalo srama zastali pročitati, a da se nisu prestavili. Štoviše, jednom kad je papirić došao do Tanje, tamo nije stao, već je nastavio dalje u krug po stolu, čak je netko i pitao da koja od nas dvije je točno Perkovićka. A da se pri tom ni on nije predstavio. (Bio je to Dalibor Perković, nagrađivani SF pisac za kojeg danas svi izvan SF fandoma imaju tendenciju misliti da mi je suprug. Nije. Ni rođak.)

    Petra Bulić i ja smo zbrisale iz Pizzikata svjetlosnom brzinom a ona mi je rekla da sam sasvim luda ida nema šanse u paklu da se ona među te luđake ikad vrati. (Danas je glavna organizatorica SFeraKona i tajnica SFere, a pet je godina provela kao predsjednica udruge!) Mene su srećom dovoljno razljutili da se vratim iz čistog inata. Ovu pak anegdotu sam toliko često ponavljala da je našla svoj put i u jedan od stripova o Bočku Darka Macana.

    Žiriranje je te godine bilo vrlo zanimiljvo – nagradu je odnio Ivan Gavran s romanom "Sablja" koji je oduševio domaći fandom. Ja sam pak iste te godine postala predsjednica SFerinog žirija da bi godinu nakon toga postala i SFerina PRušra. Uskoro nakon toga, Petra i ja, zajedno s Irenom Rašetom koju smo upoznale na Essekonu i Osijeku i dovukle u SFeru, preuzele vođenje SFeraKona od starije generacije.

    Ljubav prema fandomu se rodila kad da sam ja shvatila da s tim ljudima, iako nemaju socijalnih vještina da si život spase, a ja zbilja jako puno pričam, ipak mogu komunicirirati, jednom kad shvatimo da jedni i drugi volimo iste stvari i da volimo organizirati događanja kako bismo mogli činiti upravo to – razgovarati i družiti se. Ljubav prema žanru pak se rodila u najranijoj dobi. Ja se sjećam Toma Bakera kao Doktora Whoa (on je moj Doktor Who!) i čitala sam užasno puno kad sam bila mala, a jedna od prvih knjiga bila je Ništa bez Božene Bjažića i Furtingera. Bila mi je čast godinama kasnije predsjedavati žirijem koji je Mladenu Bjažiću dodjelio SFERU za životno djelo i prisustvovati oduševljenom desetminutnom aplauzu koji je ovaj devedestogodišnjak dobio na samom kraju SFeraKonske svečane dodjele te godine. Bjažić je doputovao s Krka da bi svoju SFERU primio i bilo mi je divno vidjeti koliko različitih fanova – zamislite roditelje djece nagrađene SFericama, fanove, Trekkije i sve moguće maske – a maske na SFeraKonu su uvijek fantastične,uvrsnute i vrlo, vrlo bogate! – zajednički odaje počast nekom tko je toliko utjecao na moj cijeli čitalački put. Očito nisam bila jedina. To mi je najdraža dodjela jer se danas rijetko kada vidi takvooduševljenje nekim tko piše knjige, a da ne igra nogomet ili glumi u filmovima.

    Kakav je vaš posao kao promotor i općenito član SFere?

    - U SFeri se sve to izmjenjuje, uloge se mijenjaju svako malo. Moj posao kao promotor traje već 10 godina. Počela sam raditi PR SFere 2005. godine, na svom drugom SferaKonu, s nula kuna za marketing. Toliko imam i danas. Dobro, tiskamo plakat i to je to, ako nekoga uspijemo nagovoriti da taj plakat objesimo – Yay! SferaKonu je PR jedini način promocije. U tih prvih par godina, Petra je jednom izbrojala da nam se broj posjetitelja povećao za oko 200, što je golemi uspjeh. Nisam sigurna da bih ga danas uspjela ponoviti. SFeraKon se polako pretvorio iz nečega što dobiva samo sliku jedne ili dvije maske u Večernjaku ili Jutarnjem, u zanimljivo događanje koje prate svi mediji u Hrvatskoj. SFeraKon se tako preko godina našao i u svim velikim dnevnim listovima, pa u Dnevniku i Globusu, a jedne godine čak i u Gloriji! Osim aktivnosti na domaćem terenu, putovanjima na Worldcon i druge konvencije izvan Hrvatske, promovirala hrvatski SF po svijetu. Pokrenula sam, s Petrom i drugim Sferašima, inicijativu da se Eurocon ponovno dovede u Zagreb, koji je bio domaćin još osamdesetih. To nam je uspjelo – proces kandidacije traje dvije godine! a Kontakt, Eurocon koji se 2012. godine održao u Zagrebu bio je toliko uspješan da nas svi stranci koji su ga posjetili stalno pitaju kad ćemo to ponoviti. Kažu da im je to bio najbolji Eurocon. Radeći PR Eurocona sam odjeknula i u fandomu i van Hrvatske kao netko tko je uspio staviti SF uz bok drugim kulturnim događanjima.

    To mi je svakako pomoglo da osvojim niz glasova koji su mi bili potrebni da osvojim GUFF – fanovski fond kojim se razmjenjuju ljubitelji SFa između Europe i Australije. Tako sam provela šest tjedana putujući po Australiji i Novom Zelandu i promovirajući hrvatski i europski SF. Kako sam i danas europska administratorica za GUFF, i dalje putujem po konvencijama, u Hrvatskoj i izvan nje, promovirajući i fond i SF. Tako sam, kad su me na ovogodišnjem Euroconu u Rusiji nagrađivali za moj moj trud ESFS nagradom za najboljeg promotora, ja bila na Pyrokonu u Poljskoj (pale su konvencije na isti vikend) te predavala o hrvatskom SFu.

    IMG_3102.jpg
    Mihaela i ovogodišnja gošća SFeraKona Kate Elliot

    S obzirom da tvoju ekspertizu u konvcencijama tu i u svijetu, da li misliš da bi mi ovdje trebali nešto napraviti ili poboljšati da bi smo dosegli standard konvencija vani?

    - Mi već jesmo preuzeli sve što smo mogli preuzeti od standarda vani. Krsto A. Mažuranić je utemeljio hrvatski fandom, a kako je i on putovao po Worldconovima, to je znatno utjecalo na to da SFeraKon prati model WorldCona. Osim toga, ljudi koji su ga svih ovih 37 godina radili i oni su svako toliko išli na Worldcon. Sve što vidite ovdje, predavanja i ostalo, to je sve već napravljeno po uzoru na WoldConu. Čak je i naša zbirka tamo pronašla nadahnuće, kad su Škoti izdali jednu takvu kao domaćini Wolrdcona 2005. u Glasgowu. Tako da, ukratko, mi smo to sve već napravili. Naš standard je zapravo još bolji nego što je vani. Dovoljno je spomenuti je u Americi najviše što su oni ikad uspjeli okupiti na jednom mjestu bilo 5000 ljudi u zadnjih 50 godina. (Do ove godine – sada imaju oko 8000 članova) SFeraKon, za usporedbu, skuplja oko 1200 - 1300 ljudi. Uzmete li u obzir, koliko ljudi živi u Americi a koliko u Hrvatskoj, bit će vam jasno zašto je Hrvatska poznata u svjetskom fandomu kao mala zemlja s golemim fandomom. Osim toga, mi znamo imati puno bolja i zanimljivija rješenja za neke probleme koji se mogu javljati na konvencijama. Na najvećem WorldConu ikad prošle godine, gdje je bilo preko 10 000 ljudi, je cijeli odjel volontera vodila jedna Hrvatica Petra Bulić. Zadatak joj je bio povjeren upravo zato što SFerakon toliko dobro organiziran i toliko velik.

    Što misliš, koje je tvoje najbitnije postignuće u tvom radu unutra SFere i SFerakona?

    - Činjenica da užasno puno mlađih ljudi sad dolazi, odnosno želi doći. Činilo se jedno vrijeme kao da će samo stariji htjeti dolaziti. Starija je generacija dopustila meni, Petri i Ireni Rašeti da preuzmemo i nastavimo rad, i onda smo postali još zabavniji. Sad već lagano imam osjećaj da bi možda mogao doći netko još mlađi da bi pokušao to još više proširiti, promijeniti, izmijeniti.

    4f083d981bad936e698f73bc87b2cc54.jpg
    Svake godine na SFeraKon dolazi oko 1200 posjetitelja

    Voljela bi da se također osvrnemo malo na tvoj rad sa hrvatskim SF & Fantasy književnicima i kontakt sa SF & Fantasy žanrom u Hrvatskoj. Kako bi ga ocijenila, da li bi možda koga istakla i što misliš kakvo je trenutno stanje stvaranja SF žanra na našim prostorima?

    - Mislim da neki dijelovi ovdje mogu držati korak, a neki ne mogu. Mislim su oni pisci koji su izrasli u fandomu, koji su u fandomu učili pisati, puno bliže standardu vani nego ljudi koji pročitaju 10 posto svega što je ikad objavljeno na hrvatskom iz žanra pa onda misle da mogu pisati kao Tolkien i da su napravili nešto novo dok ponavljaju već jako izlizane klišeje. U SF je vrlo bitno da struktura priče bude poštovana i da je autor dobro zna. Kako se u nas pisanje ne smatra zanatom – a u SF se smatra – tu dolazi do sukoba, u nadzoru i kvaliteti.

    Među autorima, istaknula bi Irenu Hartmanm, koja je prošle godine dobila Encouragement Award ESFSa, a ove godine ju je dobio David Kelečić čiji prvi odličan fantasy roman, "Dublje od bezdana" je upravo objavljen. Iznimno talentirana domaća žanrovska spisateljica, Iva Šakić Ristić također je upravo objavila svoj prvi roman, zanimljiv i neobičan Prolaz za divljač koji će ljudi ili mrziti pa ga voljeti za deset godina, ili će ga voljeti odmah. Smatram da je ona jedna od talentiraniji pisaca uopće i jako bih voljela vidjeti da se ljudi žustro svađaju po internetu oko njenog romana. (smijeh)
    Mislim da bi svi ovi navedeni ljudi bili odlični u pisanju bilo kojeg žanra, a sdruge strane ima onih koji su meni fantastični i koje volim čitati, a za koje ne znam da li bi bili
    jednako dobri da ne pišu u žanru. Naravno, ovo su samo neki od brojnih odličnih žanrovksih pisaca.

    Danas stvarno postoji jako puno mjesta gdje ljudi mogu objavljivati svoj radi. Sirius B, Ubiq,Eridan, Parsek.. Plus četiri godišnje zbirke. Danas mjesta za objaviti svoj rad u Hrvatskoj zaista ima, a Hrvatska je zbog toga došla na preko stotinu SF pisaca, što je ogroman broj s obzirom na naš broj stanovnika. Neki od njih se čuju i vani, što je velika stvar. Aleksandar Žiljak nedavno je najavljen kao počasni gost na Euroconu 2017 u Dortmundu, što je golema čast.

    Kroz svoj protekli rad stekla si izvrstan uvid u formu kratke priče i njenu razvijenost kao formu u književnosti. Da li možeš reći što je po tvom mišljenju razlog zašto je kratka priča najprisutnija upravo u SFu u odnosu na druge književne žanrove?

    - Razlog tome je što kratka priča u SFu ima kultni status. SF je krenuo kao žanr ideja, a kratka je priča forma koja je prijemčiva za prezentaciju ideje. SF se kao žanr razvio upravo kroz časopise koji su objavljivali – kratke priče. To je i danas način na koji ljudi "ulaze" u svijet profesionalnog objavljivanja u žanru. Čak i kad prvo objave neki roman, ne smatraju se etabliranim autorima unutar žanra dok ne objave dvijetri priče. Danas je SF odrastao i razvio se pa je roman dominantan nad kratkom pričom, ali kratka priča u njemu nipošto nije mrtva. Samo se diversificirala, tako da nije riječ samo o znanstvenoj fantastici već i o nizu različitih srodnih žanrova i podžanrova.

    Zapravo, mada smo došli u doba kad svaka osoba pomoću samoobjavljivanja može izdati svoj roman i roman je eksplodirao, postoje mnogi SF pisci koji zarađuju sasvim pristojno pišući isključivo novele. Novela se pokazala kao jako dobar izbor za čitatelje jer nije kratka kao kratka priča pa ne moraš pročitati dvije dok se voziš vlakom na posao i uštimavati se iz svijeta u svijet, a opet nije toliko duga kao roman, da se toliko uštimaš u svijet da ne želiš na posao nego samo čitati.

    Zbirka2015_NemaStoNema_Thumb-400x250.jpg
    Ovogodišnja SFerina zbirka kratkih priča

    Osim što si urednica, ti si također i spisateljica. Što pišeš, i da li imamo kakvu publikaciju na vidiku?

    - Ja želim pisati znanstvenu fanastiku ali svi mi kažu da, koliko god se trudim, uvijek iz mene ispadne ili fantasy ili horor. Krajem ove godine mi izlazi roman, Morina, priča o prijateljsvu dvije tinejdžerice u koju se upletu "morine", nadnaravna bića koja sam smislila na temelju predajama o "morama" iz Poljica. Skrenuli su mi pažnju da u dijapazonu mojih sporednih likova koji su bliski glavnima redom žene. Nije bilo namjerno, a svakako će biti zanimljivo čuti što o tome misli publika. Morina je dobila i dobila potporu HAVCa za razvoj scenarija za dugometražni igrani film tako da se možda mogu nadati i filmu jednoga dana.

    Puno se zahvaljujem na vremenu i ovom jako zanimljivom razgovoru!
     
Dalmošica u Zagrebu. Ovisna o glazbi, dobrim filmovima i fantasy književnosti. Voli se praviti da je novinarka a jednog dana se nada to i postati. Smatra da grunge nije mrtav i da nikad neće umrijeti.
porta2_tags:

Podijelite ovu stranicu